A sandy beach in the morning

For most people sunrise is one of the most beautiful views. Leonard has that opinion too.

He is walking on the beach, tired and exhausted from crying. On his pale face, his cried out eyes are the most marked, with his ruffled hair on his face. 

A man can hear silence, without any wind, and waves soft as cotton. The open see seems endless, a man can see the reflection of the sun on the surface, wonderfully melting in with the sky. A few clouds are wondering in the sky, searching for a place to fit in. By the time they find a place some other clouds form and tenderly coddle with each other.

The sky looks like a puzzle which cannot be solved.

Leonard has sat on the sand, his lips are moving, and creating a smile. He can't believe that his love isn't next to him, and that she can't see the nature beauty. He puts his hands in the water and starts feeling the water flowing his body.

The water starts to whisper, but he can't understand anything. He wipes his tears of his face, keeping the astonishing smile.

He asks himself how many times he will see the sunrise.

Vetar

Cujes zujanje vetra, k'o da ti prica.
On jauce jer ne razumes ga nista.
Njise grane od gorkoga besa,
Ti gledas a nista ne znas.

Kad vetar duva jace u tebe,
Nece te povrediti, to mu nije cilj.
Jedini je nacin da te tako oseti,
Pomiluje te i na tebe pazi.

Usne kad ti ispucaju, nije od zime.
Nije od hladnoce vec topline silne.
Ne moze te ugrejati, priroda je to,
Bog ga takvog stvorio, al' on nije zlo.

Ne razumes nista u gorkome svetu,
Nemoj se ni truditi da ga shvatis.
Pusti zivot da ide i razvije se.

Vetar kad ti ohladi telo, ne slabi!
On te ne slabi vec te jaca.
Ne opiri mu se i pusti da te nosi.

Senka

Kada vidis senku crnu,
Kad ruke pocnu da ti trnu,
Tada nemoj da se bojis,
Ni od nje da se odvojis.

Ona bice tu, tebe pratiti.
Svaku tvoju suzu shvatiti,
Obrisace ti lice od njih,
Razumece sto si tih.

Nece reci da si cudan, jer si tih,
Senka pomocice ti, vise od svih.
Prijatelji uzece ti srce sto je snilo,
Senka vratice ga tamo gde je bilo.

Tebi

Od pogleda toplog i bajnog,
Do praznine i suza sjajnog.
Od osmeha zeljnog zivota,
Sad ne zna sta je lepota.

Ne trazim te nista, sem pogleda bajnog,
I nista vise, sem osmeha tvog, al' trajnog.
Pogledaj mi u oci, vidis li da volim?
Pogledaj mi usne i shvati da gorim.
Ne gorim za dodirom, vec za tvojim glasom,
Gorim da ga cujem, nazovem ga spasom.

Sad mi daj da legnem, daj mi da snim,
Tako cu te cuti.
Samo da te cujem i dalje da zivim...

Pesma sudbi

Sto me mrzis sudbo draga?
Sto ljubav ode bez traga?
Sto mi cinis sudbo mila?
Zar sam tol' ko pogresila?


Iz dna duse prezires li me?
Volis li da gledas dok boli me?
Dok mi srce u prah pretvaras?
Da l' mi nova vrata otvaras?

Sto mu dade put slobodan?
Sto unisti najlepsi mi dan?

Uzivah u usnama vrelim,
Zavloeh mu oci crne.
Ti mu dade sudbo bedna,
Da ode, da mu nisam cedna.

Razum, sveca, svetlost

Gori nova sveca, nad srcem zlatnim,

Nova sveca, novu svetlost stvara.

Preliva se glatkim linijama srca.

Srce, ne gordo, u tami put otvara.

Svetloscu srce, razumu oci slepi,

Razum prati svetlost nemu.

Sigurnost! Razum od srca ne strepi,

Velika je privlacnost vidi se u njemu.

Sveca nestaje polako se gasi.

Ni vetra nema, a svetlost bledi.

Razum se vraca srce da spasi,

Ali ne uspeva, sveca ga povredi.

Po srcu rasu vosak vreo,

Srce ne sjaji, zlatno vise nije.

Razum ne spreci razor kako je hteo.
Srce sad ceka svecu novu i u tami se krije!

Cekacu te

Vetar neka duva,
Dusa nek' se ledi.
I suza je suva.
Hoces doci meni?

I dok sneg veje,
Od tebe me tera,
Neka se smeje,
Tu postoji vera!

Cekacu te bilo kad,
Cekacu te bilo gde.
Jos dok si mlad,
Al' dodji sto pre.

Verujem, ti ces doci,
Verujem, da ces moci.
Da l' zelja za tobom ce me proci?

Ovim recima ti kazujem,
Cekacu te, tim se dokazujem,
Na taj nacin ljubav pokazujem.

Oci mi sijaju,
Nade su pune.
Da l' te imaju?
Il' cekaju ono sto trune?